PROPADANJE PČELINJIH ZAJEDNICA - PPZ (CCD)

 U zadnje 2-3 godine hara svijetom propadanje pčelinjih zajenica. Ova "nova" bolest je u Americi odnijela 2/3 pčelinjih zajednica. Pojavila se i u Evropi: Španija, Portugal, Francuska, Njemačka, Hrvatska, pa i u Bosni i Hercegovini. Bolest nije poštedjela ni Kinu i još neke zemlje istoka.

Ja sam ovu bolest u BiH otkrio 2005. godine na nekoliko pčelinjaka.

U okolini Konjica stradao je pčelinjak od 36 košnica, u okolini Novog Travnika pčelinjak od 52 košnice, u Kaknju na jednom pčelinjaku od više košnica ostala je samo jedna, Begov Han - u planinskom predjelu (gdje nema biljaka tretiranih pesticidima) takođe ima stradanja većeg broja košnica. Slična situacija je u i oko Zenice.

Mnogi pčelari taje gubitke pčelinjih zajednica pa je teško utvrditi stvarne gubitke. 

Istovremeno, pčelari su slabo educirani o mnogobrojnim bolestima pčela, a najviše je riječi o varoi, pa se i ova bolest u krugovima i razgovoru pčelara pripisuje varoi što je, naravno, pogrešno mišljenje.

Amerikanci tvrde, da, ukoliko se ovim tempom nastavi propadanje pčelinjih zajednica, da do 2035. godine u Americi neće biti pčela, a time bi nestalo i 70% biljnog svijeta koji zavisi od oprašivača. Da bi se sanirali ogromni gubici, amerikanci su uvezli na brzu ruku veliki broj pčelinjih zajednica iz Australije, ali i one nisu otporne na ovu bolest. 

Razmišljanja i preporuka pčelarskih eksperata je da se pokuša bastard (ukrštanje) sa afričko super pčelom koja je (smatra se) otporna na mnoge bolesti pa i bolesti viroze, jer se sumnja da su uzroci ovog opakog oboljenja virusi.

Moja zapažanja i amaterska ispitivanja dovela su me do slijedećih rezultata i nalaza:

Bolest najvjerovatnije izaziva "gljivlji virus" kao što je mikoplazma koja je glavni uzročnik prestanka medenja bagrema, lipe i mnogih drugih biljaka cvjetača, koje su pružale pčelama nektarsku pašu.  Ovaj gljivlji virus nošen je vjetrom i kišom u sporama nekih vrsta mikrogljiva (kao što su pepelnica, monilija, plamenjača i druge).  Udružene, ove gljive napadaju kako listove biljaka, tako i potkorno tkivo istih, što ostavlja dugotrajne posljedice na biljkama. Napadom na listove, umnogome je umanjena fotosinteza (razmjena materija list-korjen), a napadom na potkorno tkivo nektar i dalje sokovi koji snabdijevaju plod, postaju gorki i kiseli, a spore koje se nađu u nektaru i polenu izazivaju jednu vrstu trovanja kod pčela.

Otrovi spora iz nektara i polena (perge) napadaju nervni sistem kod pčela (u ovom slučaju mozak). Napadom na ove organe kod pčela, dovodi do jedne vrste sljepila na tri složena oka koji se nalaze na vrhu glave kod pčela. Pomoću ovih očiju pčele primaju svjetlosne signale te im iste služe za orijentaciju u prirodi i što je mnogo važno (a naročito u ovom slučaju) pčele tim očima vide u mraku, tj. u unutrašnjosti košnice.

Dolazi do sljepila na ta tri mala oka, slabog ili nikakvog vidau mraku unutrašnjosti košnice. Ova pojava dovodi do uznemirenosti pčela, a svjetlost koju vide na letu, a vide je parom velikih očiju, mami pčele vani gdje se na poletaljci često i sudaraju, ačesto jedna drugu (ne prepoznavajući se) napadaju.

Pčele bježe od tamnog prostora (pošto u njemu više ne vide ili slabo vide), u ovom slučaju iz košnice. Na isti način košnicu napuštaju i tek izležene mlade pčele. Pošto je oštećen sistem za orijentaciju (tri mala oka), napuštajući košnicu i letom dalje od nje (van košnice gleda velikim očima), ne može da se orijentiše za povratak, a ako se poneka iz neposredne blizine košnice i vrati, odmah ponovo napušta košnicu pošto u tami ne vidi. Oko košnice nema uginulih pčela, pošto u panici odlete što dalje od nje. Košnice ostjau prazne, tj. bez pčela.

Šta se dalje dešava?

U košnici, medne poklopčiće na saću gljive prekriju micelijem (klijanjem spora). Ovo se u početku klijanja ne može primijetiti golim okom nego tek u poodmakloj fazi, kada su se razvile ciste (nove gljive) na miceliju.

U prvom momentu, kada nema pčela u košnici ili ih ima vrlo malo, može doći do kratkotrajne grabeži, i to samo na otvorenom medu, pošto  se i grabež brzo otruje , brzo i prestaje.  Zatvoreni med ni jedan insekt  ne uzima, pa ni pčele.

U odmakloj fazi bolesti na saću, kako zatvorenom tako i otvorenom, vidne su promjene u boji.  Saće postaje braon do ljubičasto-roza boje, prekriveno micelijem gljiva koje izgleda kao da je posuto sitnim pepelom, nalikuje voštanoj patina (a i to je vrsta gljive) što pčelare može dovesti u zabunu.

Med iz ovih košnica može se povrcati i pustiti da se ukristališe. Poslije izvršiti dekristalizaciju na 50 stepeni  celzija da bi se uništili termolabilni otrovi gljiva koje su napale saće (nisu otrovne za čovjeka). Ovakav med najbolje je upotrijebiti za kolače, medni šampanjac i slično gdje će biti podvrgnut dodatnoj termičkoj obradi.

MED SE NI U KOM SLUČAJU NE SMIJE UPOTRIJEBITI ZA MEDNU POGAČU ILI BILO KAKVU PREHRANU PĆELA.

SAĆE IZ OVIH KOŠNICA MORA SE PRETOPITI uz prisustvo vode od 100% (koliko saća – toliko vode). Nije poželjno to uraditi u sunčanom topioniku, jer dolazi do raznošenja spora. Ni u kom slučaju se ne smije saće dodavati i drugim pčelinjim zajednicama, bilo ono prazno, sa medom, sa polenom (pergom). U pergi su nađene 4 vrste gljiva, a svaka od njih negativno utiče na pčele, maticu, mlado leglo i truta.

KOŠNICE, RAMOVE, PODNJAČE i HRANILICE dezinfikovati  plamenom na već dobro pozanti način. To nije dovoljno. Dodatnu dezinfekciju izvršiti otopinom „IZOSAN-a“  koji uništava bakterije i spore gljiva. U ovoj otopini dezinfikovati i alat.

„IZOSAN“ se može nabaviti u svakoj apoteci. Slijediti uputu za dezinfekciju suđa i pribora za jelo (uputa proizvođaća).

Košnicu, ramove i ostalo pustiti da se dobro provjetri (ne smije mirisati na klor) prije ponovne upotrebe.

 

Autor teksta pčelar Džemo Imamović.

Pčelarstvo.